Pre par godina, poznati italijanski ronilac Enco Majorka (ita. Enzo Maiorca, 1931–2016) ronio je u toplim morima Sirakuze. Nekoliko trenutaka pre nego što je želio da zaroni, osjetio je da ga nešto udara po leđima, okrenuo se i ugledao delfina.
Odmah je shvatio da to delfin nije radio zbog igre, već da mu pokušavao nešto “reći”. Delfin je zaronio, a Enco je zaronio za njim. Na dubini od 15 metara u ribarskoj mreži bio je zarobljen jedan drugi delfin. Enco je odmah izronio i rekao kćerki Rosani da uzme noževe i zaroni sa njim. Oboje su zaronili i noževima oslobađali delfina iz mreže.
Trebalo im je nekoliko minuta, a za to vrijeme je delfin u mreži emitirao zvuk sličan ljudskom plaču. Inače, delfin može da izdrži ispod vode od 5 do najviše 10 minuta, nakon čega mora da izroni i udahne vazduh. U protivnom bi se ugušio.
Ispostavilo se da delfin kojeg su spasili, je ženka koja je pri tome još bila i trudna. Nekoliko trenutaka nakon oslobođenja, ženka na svjet donijela malenog delfina. Muški delfin, otac malenog delfina, kružio je oko njih i na kraju prišao Encu i dodirnuo mu obraz. Bilo je to kao poljubac u znak zahvalnosti, nakon čega su se delfini udaljili.
Enco Majorka je objavio ovu svoju priču u medijima, a istu je završio ovim riječima:
“Dokle god čovjek ne nauči da poštuje i da priča sa životinjskim svijetom, nikad neće razumjeti svoju ulogu na ovoj Zemlji”
Da li dovoljno čuvamo prirodu? Da li vaspitavamo djecu da je priroda njihova druga kuća?
Postoji izreka da prirodu ne nasljeđujemo od predaka već je pozajmljujemo od svoje djece!