Aurora polaris ili polarna svjetlost je svjetlenje noćnog neba, obično u polarnim zonama. Na sjeveru se naziva aurora borealis, a kada se javi na Južnom polu aurora australis. Pošto su obje aurore istog porijekla naučnici pojavu nazivaju ’polarna aurora‘ (lat. aurora polaris — „sjeverna zora“). Ime ’sjeverna zora‘ je nastalo od utiska koji se stiče pri pojavi aurore, posebno gledano iz Evrope — na sjevernom horizontu se ukazuje crvenkasta svetlost kao, na istoku, u zoru, pred izlazak sunca.
Nastanak svjetlosti
Danas je poznato da auroru izazivaju elektroni sa energijama u opsegu 1—15 keV, tj. elektroni koji su ubrzani naponom od 1000 V do 15.000 V. Svetlost nastaje kada se ti elektroni sudaraju sa atomima u gornjim slojevima atmosfere, obično na visinama 80—150 km. U svjetlu preovlađuje emisija atomskog kiseonika — zelenkasta linija na 557,7 nm i (naročito kod elektrona niže energije i na većim visinama) tamnocrvena linija na 630,0 nm. Obje linije potiču od zabranjenih prelaza atomskog kiseonika sa energijskih nivoa koji su (u odsustvu sudara) stabilni čime se objašnjava sporo paljenje i gašenje (0,5—1 s) aurorinih zrakova. Mnoge druge spektralne linije takođe su zastupljene, naročito one molekulskog azota, i one se pale i gase mnogo brže, otkrivajući pravi dinamički karakter aurora.
Aurore takođe mogu da se opaze u ultraljubičastom (UV) dijelu spektra, što se posebno dobro registruje iz svemira (ali ne i sa zemlje jer atmosfera apsorbuje UV zrake). Svemirska sonda „Polar“ je registrovala auroru čak i u području X-zraka.
Oblici i magnetizam
Aurora se javlja ili kao „difuzno svjetljenje“ ili kao „zavjesa“ koja se širi u pravcu istok-zapad. Ponekad se obrazuju „mirni lukovi“ a nekada se svjetlost neprekidno mijenja na nebu („aktivna aurora“). Svaka zavjesa se sastoji od brojnih paralelnih zrakova, usmerenih u pravcu lokalnog magnetnog polja što navodi da je aurora uslovljena Zemljinim magnetskim poljem.
Učestalost
Pojava polarne svetlosti vezana je za magnetne bure koje su opet povezane sa jedanaestogodišnjim ciklusom aktivnosti sunčevih pjega. Takođe je uočeno da do geomegnetnih bura najčešće dolazi u vrijeme ravnodnevice, dakle u rano proljeće ili jesen što je pomalo zagonetno jer aktivnost na polovima nema mnogo veze sa godišnjim dobima.
Foto: profimedia