FARSIČNA ŠOVINIJADA. U jeku najvećih neoustaških divljanja i orgijanja diljem Hrvatske oko koncerata Marka Perkovića Tompsona, javnih ostrakcija antifašista, ljevičara i nepostojećih Jugoslovena, blokada nepoželjnih kulturnih manifestacija, grafita mržnje čija su meta Srbi kao manjinska nacionalna zajednica, poput onog “Ubij Pupovca”, upućenog njihovom političkom lideru, istovremeno najgledaniji film u Hrvatskoj i regionu je hrvatska romantična komedija “Svadba”, koja nam donosi drugačiju priču o odnosu Srba i Hrvata, nego što smo navikli posljednjih trideset godina.

Na stranu sada, glavno pitanje, može li se odnos između ova dva naroda još jedino posmatrati kroz komediju i neki zabavno-rijaliti žanr, kad već ne može u nekom ozbiljnijem umjetničkom i životnom kontekstu. U stvarnosti, već duže vrijeme svjedoci smo najgorih odnosa između Srbije i Hrvatske, pa sustavno i njihovih stanovnika. Između dvije zemlje godinama nema zvaničnih posjeta, institucionalne kulturne razmjene i direktne međudržavne saradnje. Ono što stalno slušamo su konstantne medijske svađe, razmjena zvaničnih protestnih nota i međusobna olajavanja političara na svojim društvenim mrežama. Sve to traje godinama sa jezikom otvorene mržnje i neskrivenog neprijateljstva.

Film “Svadba” u Hrvatskoj je do sada vidjelo preko pola miliona ljudi, a u regionu i ostalim zemljama gdje je prikazivan, preko dva i po miliona gledalaca, što ga svrstava u najgledaniji domaći hrvatski i regionalni film svih vremena.

Srbi i Hrvati su kao sijamski blizanci istorije i geografije. Ne mogu se razdvojiti nikakvom humanom hirurškom operacijom. Miroslav Krleža, ispisao je brutalnu istinu o Srbima i Hrvatima, koja se jednako ne dopada ni jednima ni drugima, jer ih pogađa u bolni nacionalni živac: “Srbi i Hrvati su jedan te isti komad kravlje balege, koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.” Šovinistički stereotipi na obje strane odlično nas opisuju. Srbi su u predstavi Hrvata u pravilu seljaci u čudnim čakširama i šajkačama, neotesani divljaci, prosti opančari, balkanski cigani, prevrtljivi Bizantinci, četnici i trofazni pravoslavni konvertiti. Sa druge strane, Hrvati su za Srbe lukavi Latini, austrijski konjušari, genetske ustaše, uštogljeni purgeri, otpadnici od pradedovske vere, neduhoviti piceki, “Danke Dojčland” sluge i tuđi podanici. U nacionalističkim predstavama Srbi i Hrvati su paralele koje se nikad ne sastaju, osim preko nišana i rovova, u međusobnim i tuđim ratovima, a kamoli na svadbi. Takva stroga podijeljenost stvorila je obostranu zavisnost i čudnu egzotičnu privlačnost. A, opšte je poznato da se suprotnosti privlače. Tako da Srbi kod Hrvata i Hrvati kod Srba, u tom šovinističkom zagrljaju, vole ono najgore jedni kod drugih. Svi naši nacionalizmi paradoksalno su isti, samo na različite načine. Mi smo u stvari slični i to je ono što nas najviše nervira. Tako da jedni drugima služimo kao krivo ogledalo u kome vidimo jedni druge. Mi smo jedni drugima najbolji i najomiljeniji neprijatelji. Bez kojih ne postojimo kao posebna identitetska vrsta i tržišna vrijednost visokog kvaliteta.

LUDI KAMEN MUDROSTI. Prema nekim statistikama najgledaniji filmovi svih vremena u svijetu su “Hari Poter i kamen mudrosti”, filmska trilogija “Gospodar prstenova: Prstenova družina”, “Gospodar prstenova: Dvije kule”, “Gospodar prstenova: Povratak kralja” i “Titanik”. Od kada je u regionu počeo da se prikazuje hrvatski film “Svadba”, u zajedničkoj hrvatsko-srpskoj koprodukciji, moguće je u budućnosti zamisliti čitavu seriju novih domaćih filmova iz ove franšize, koji konkurišu najgledanijim filmovima svih vremena, inspirativnih naslova tipa: “Ludi kamen mudrosti”, “Gospodar prstena i protivnička rodbina”, “Gospodar prstena: Dvije svadbe”, “Gospodar mladoženja: Povratak kralja SrboHrvata”, “Vjenčanje na Titaniku” i slične.

Nedavno je poznati njemački list “Frankfuter algemajne cajtung” napisao opsežan članak i komentar o ovom filmu u kojem je iznio zanimljive teze i neobične pretpostavke. Autor članka pravi paralelu između koncerta Marka Perkovića Tompsona na Hipodromu u Zagrebu, kome je prisustvovalo oko pola miliona posjetilaca ovog nacionalističkog pjevača problematičnog muzičkog repertoara i poruka filmske komedije “Svadba”, koju je u kratkom vremenu u Hrvatskoj vidjelo preko pola miliona ljudi, suprotnog umjetničkog izraza i pozitivnih poruka i impresija. Film parodira sve one nacionalističke obrasce, predrasude i patriotske stereotipe koje apsolutizuje Marko Perković Tompson na svojim kolektivnim pseudopatriotskim seansama i šamanskim vjersko-muzičkim terapijama. U takvoj zatrovanoj društvenoj atmosferi, smijeh razoružava radikalne budale i ekstremne nacionaliste. “Za domjenak spremni!”, povikaše kućanice. “Za kuću spremni!, odgovoriše domaćice. “Za svadbu spremni!”, povikaše svi svatovi zajedno. Poruka filma je jasna: ljudi su siti nacionalizma na obje strane.

BANALNI NACIONALIZAM. Tema filma je fenomen univerzalne ljubavi testiran na primjeru budućeg mladog bračnog para i dvije porodice u mrzilačkom okruženju dva naroda. Tema su Srbi i Hrvati mali i zapušteni narodi sa Balkana, zarobljeni u svoje nacionalne kaveze, koji u svojoj obnevidjelosti pišaju jedni po drugima i sami po sebi. To je smrad naših odnosa propušten kroz karikaturalnu ceremoniju svadbene ljubavi, ovjeren lakmus papirom vjenčanog lista i mješovite bračne zajednice. Film ismijava i parodira sve one male i svete identitetske tikove i mentalitetske opsesije, svakog od ova dva naroda, nasuprot onoga što je uslovljena i zadata nacionalna tradicija. Stereotipi jednih o drugima nemoćni su pred ljubavlju. Film karikira naše nacionalne mentalitete, o kojima svi mislimo sve najbolje, a o onima drugima sve najgore.

Nisu Srbi samo protjerivani iz Hrvatske. Nekada su se u nju i sklanjali. Srpski vladar Zaharije Klonimirović, nakon dinastičkog obračuna sa braćom u srpskom građanskom ratu, u X vijeku pobjegao je u kneževinu Hrvatsku, sa dijelom srpske vlastele i naroda.

Početkom 20. vijeka u javnosti Hrvatske vladala je veoma pozitivna slika prema Kraljevini Srbiji. Tako Antun Gustav Matoš sarkastično piše: “Srpski kralj govori bolje hrvatski od hrvatskog kralja.” Tadašnji kralj Srbije Aleksandar Obrenović govorio je štokavskom ekavicom, dok je nominalni hrvatski kralj Franjo Josip govorio njemački, bez znanja jedne riječi hrvatskog. Vrijeme hrvatsko-srpske sloge dalo je mnoge pozitivne plodove u odnosima dva naroda.

Narodna hrvatsko-srpska koalicija Radić – Pribičević posebno. U svoje vrijeme, hrvatski pisci i pjesnici, Tin Ujević, Antun Branko Šimić, August Cesarec, Miroslav Krleža pisali su na ekavici i objavljivali svoje knjige na ćirilici. Simboli tih odnosa su hrvatska himna “Lijepa naša”, pisci i pjesnici Vladan Desnica i Ivan Goran Kovačić, revolucionari Rade Končar i Stjepan Filipović. Možda je svako srpsko-hrvatsko pomirenje i sloga, kolosalna istorijska utopija i pogrešna zabluda, ali poštena i idealistička namjera. Zato je treba započeti malim koracima. Svaki nacionalizam je zasigurno otrovno mlijeko obostranog samouništenja. Srećom, narod na obje strane državne granice je bolji i pametniji od njihovih političara.

Katarzičnost u filmskoj komediji ispoljava se tako da se kroz bezbolni humor smijemo sami sebi, a ne samo onima drugima, zbog naših ograničenih zacementiranih i pretpostavljenih predstava, koje nam plasiraju domaće politike i otvorena organizovana mržnja. Film pokazuje da se smijati možemo istim stvarima, jednako na oba jezika, jer smijeh ne poznaje jezičke barijere i ne traži suvišne titlove i nepotrebne prevode. Ali, ne misle svi tako. Sveštenik Župe Uzašašća Gospodinovog kod Novog Travnika javno je zatražio bojkot filma, jer film “vrijeđa najveće i najvažnije vrijednosti kršćanstva”. Desničari svih boja i na jednoj i na drugoj strani napadaju film i oštre kritičke kame. Srpsko desnilo o filmu bljuje poznatu verbalnu vatru: “Srbi su u filmu prikazani kao divljaci, primitivci i kreteni. To nije samo antisrtpski, već otvoreno ustaški film.” Hrvatsko desnilo povraća na film, istim jezičkim bljuvotinama, samo u suprotnom pravcu: “Hrvati su prikazani kao seljačine i debili, a Srbi kao neki frajeri. To je projugoslovenska reklama.”

BRAKORAZVODNA PARNICA. Može li ljubav nadvladati konzervativne običaje, istorijske omraze, organizovanu mržnju, kulturne predrasude i mentalitetske razlike? I omesti nacionalističke manijake i planove političara i roditelja za njihovu djecu? Istorija je pokazala da Srbi i Hrvati zajedno udruženi mogu napraviti čuda. Podijeljeni i u stalnom neprijateljstvu mogu ograničavati jedni druge do potpunog zaostajanja i uništenja sopstvene budućnosti. Saradnja Srba i Hrvata vodi u prosperitet, mržnja i neprijateljstvo vode u propast i jedne i druge. Što prije to razumijemo i shvatimo, biće bolje i za jedne i za druge. Ovaj film pomaže da se to bolje i jasnije vidi. Film “Svadba” je opasan i traumatičan za gledanje, jer nam otkriva gorku istinu, koja se zabranjuje, a to je da smo slični u našim slabostima, a mi to nikako ne želimo biti, jer mi uporno hoćemo da budemo bolji i drugačiji od njih. Film nam dokazuje da smo različiti na isti način. I zato je komedija. Tragedija je da hoćemo da budemo potpuno različiti na različite načine. Kontra istorije i povijesti. Naša društva žive od podjela među ljudima, tako da je svaka relaksacija tog odnosa zdrava i ljekovita za naše zajednice i države. Nacionalni identitet je postao kavez koji determiniše sve, pa i to koga ćemo voljeti i koga moramo mrziti. Nastavak “Svadbe” koji se najavljuje, mogao bi donijeti čitav niz novih profitabilnih filmova sa prigodnim naslovima: “Medeni mjesec”, “Bračna putovanja”, “Vanbračna šaranja”, “Razvod” i “Brakorazvodna parnica”. Ljudima je potrebna komedija o Srbima i Hrvatima na filmu, jer su tragediju u stvarnosti već doživjeli.

I pored svekolike mržnje i ratova Srbi su Hrvatima i Hrvati Srbima najvažnija tema. Razlika između predratne jugoslovenske predstave “Šovinistička farsa” i postratnog postjugoslovenskog filma “Svadba” je u tajmingu i sveobjašnjavajućem političkom kontekstu. “Šovinistička farsa” je igrana u miru prije svekolikog potopa, predskazivala je najgore i opominjala u plemenitoj nadi da se to nikad neće desiti. Film “Svadba” se prikazuje u miru nakon potopa, u plemenitoj nadi da oblogama humora ublaži spiralu međusobnih omraza.

Dok “Šovinistička farsa” lošim primjerom istorijske mržnje prorokuje neminovni fatalni ishod bratoubilačkog rata, film “Svadba” dobrim povodom ljubavi pokušava prevladati tragične posljedice tog istorijskog usuda.

Ona je tu da vida i liječi rane. Ideja predstave “Šovinistička farsa” bila je u tome da, prikazujući loše strane srpsko-hrvatskog nacionalizma, odvrati ljude od sukoba dva naroda i tako dovede do dobra. Mislilo se, dok se ljudi smiju, neće ratovati. Pa se ratovalo i to nikome nije bilo smiješno. Zajednički rezultat oba ova umjetnička ostvarenja je neuspjeli društveni oksimoron: šovinistička svadba. Neka se nacionalisti i s jedne i sa druge strane ne plaše ovog filma.

Ovo je ipak samo filmska fikcija i komedija. Život Srba i Hrvata će se nastaviti u vandržavnoj zajednici međusobnih svađa. Film je samo plemenita komedija koja, dokazano koristi, a ne šteti. Film “Svadba” slavi život ljudskog zajedništva. Čak, kad su u pitanju nepopravljivi Srbi i Hrvati. Bolje da se smijemo nego da ratujemo. U ime ljubavi, prihvatamo razlike i pristajemo smijati se zajedno. Ne samo jedni drugima, nego i sebi samima. I tako, popravljati sebe i druge. Dok nas smrt ne rastavi! (Autor je publicista)

Ðorđe Latinović

(Netavisne novine)